Ovo pitanje postavljamo sebi od samog početka civilizacije. Da li se život završava kada umremo? Da li prelazimo u drugu ravan? Da li se ponovo vraćamo na Zemlju? U mojoj novoj knjizi „Alef“ opisujem sopstveno iskustvo vezano za veoma osjetljivu temu: reinkarnaciju.
Prije svega, treba da se odreknemo predstave da vrijeme može da se mjeri: ne može. Stvorili smo konvenciju koja je preko potrebna da bi društvo funkcionisalo – da nije tako, nikada ne bismo na vrijeme uhvatili voz ili bi nam kolač zagoreo u rerni.
Takođe smo primorani da stvorimo vidljivu stvarnost oko sebe, inače ljudski rod ne bi uspio da se spase od predatora. Izmislili smo nešto što se zove „pamćenje“, nešto kao kompjuterska memorija. Pamćenje služi da nas zaštiti od opasnosti, da obezbjedi uslove da živimo u društvu, da pronađemo hranu, razvijamo se, prenesemo na sledeću generaciju sve što smo naučili. Ali to nije srž života.
Vrijeme ne prolazi; ono je samo sadašnji trenutak. Ovde, u ovom trenutku kada pišem, nalazi se i moj prvi poljubac, kao i zvuk klavira koji je svirala moja majka dok sam se ja igrao u dnevnoj sobi. Sve sam što sam bio i sve sam što ću biti. Kako ništa nema ni početak ni kraj – vječnost je sadašnjost – živim sve što je prošlo i sve što će se dogoditi.
Plašimo se sljedećeg: želimo, na primjer, da se ljubav zaustavi u trenutku kada je sve u savršenom redu – ali to je zamka, jer se ljubav mijenja zajedno sa sadašnjošću. Da li sam 30 godina u braku sa istom ženom? Ne. Ona se promijenila, ja sam se promijenio, naša ljubav se preobrazila, zajedno sa nama.
Ništa nije počelo s našim rođenjem, niti će se završiti sa smrću. Možda se pitate: gde su oni koji su otišli? Nikada, baš nikada ne gubimo drage nam osobe. Oni nas prate jer nisu mrtvi. Zamislimo kompoziciju voza: ne mogu da vidim šta se dešava u vagonu ispred mojeg, ali i tamo su ljudi koji putuju u isto vrijeme i u istom prostoru kao ja, kao vi, kao svi ostali. Činjenica da ne možemo da pričamo sa njima, da znamo šta se dešava u drugom vagonu, potpuno je beznačajna; činjenica je da oni jesu tamo.
I tako, ono što zovemo „život“ jeste kompozicija sa mnogo vagona. Ponekad smo u jednom, a nekad u drugom. Ponekad pređemo iz jednog u drugi – kada sanjamo, ili kada dopustimo da nas nesvakidašnje ponese.
Očigledno je da sve ovo potpada pod teritoriju misterije. Ali koliko smo samo puta doživeli onaj osećaj koji nazivamo „deža vi“? Za djelić sekunde (koji pokušavamo brzo da zaboravimo, jer se ne uklapa u logiku koju smo stvorili) ubijeđeni smo da smo već bili na tom mjestu, u toj situaciji, ili imali taj osećaj.
Svake noći putujemo kroz vrijeme. Činimo to nesvjesno, kada sanjamo – odlazimo u našu skoriju ili davnu prošlost. Budimo se s mišlju da smo doživjeli besmislene stvari u snu; ali nije tako. Bili smo u drugoj dimenziji, u drugim životima koje istovremeno proživljavamo, ali u kojima se stvari ne dešavaju isto kao ovde.
Koliko života smo proživjeli? Uistinu, pitanje treba da glasi drugačije: koliko života živimo sada? Na svakome od nas je da na to pitanje odgovori.
